Zvučna pljuska inertnom Zapadu

Knjiga Nataše kanadskog istraživačkog novinara Victora Malareka, podnaslovljena Nova globalna seksualna trgovina, mnogo je javne pozornosti pridobila i stoga što u vrijeme njezina objavljivanja, 2003. (hrvatski će prijevod Gordane Kosanović-Jurčević u izdanju malog nakladnika Prometeja stići tri godine poslije) tema trgovine ljudima, iako stalno prisutna na periferiji, nije bila u fokusu javnosti. Time je stravičnije bilo Malarekovo okupljanje novih otkrića i otprije poznatih, ali prešućivanih istina o centrima za obuku u istočnoeuropskim zemljama ili razini koruptivne premreženosti centara moći i kraljeva podzemlja. Najsnažnije se, i najdublje, u čitateljsko pamćenje ipak urezala priča preživljenica koje su, kako bi od imaginarnoga duga i stvarnoga svakodnevnog pakla spasile sebe, iluzijom zapadnog savršenstva opijale druge, svoje nasljednice.

Istodobno izlazi i romaneskni prvijenac mlade finske spisateljice Sofi Oksanen (1977) Stalinin lehmät (u slobodnom prijevodu Staljinove krave). Priča o trima generacijama žena unutar jedne obitelji, literarna freska njihovih života u komunističkoj Estoniji, kapitalističkoj Finskoj i na razmeđu dvaju svjetova označava početak sjajnog, i međunarodno priznata, stvaralačkog opusa, ali i naznačuje teme koje će do danas ostati u njegovoj jezgri. I Sofi Oksanen, poput Malareka, zadire u najdublje društvene rane i bez ustručavanja ili zaštite kopa po njihovoj najsmrdljivijoj truleži, i njezini su radovi izvanredno istraženi i podržani terenskom analizom, no od novinara se književnica razlikuje po pristupu – dok on činjenice iznosi gotovo taksativno, uz količinu empatije dostatnu tek da se iskaže dužno poštovanje, ne i emocionalno angažira čitatelja, ona ih pretvara u snažan, gorljiv i beskompromisan tekst čije je izvorište u pojedincu, a odjek društveno kontekstualiziran. Učinila je tako u dosad najvećoj međunarodnoj uspješnici, romanu Čišćenje, nastavila s Kad su golubice nestale (oba je romana u prijevodu Borisa Vidovića objavila zaprešićka Fraktura), a neugodnim se književničkim poslom, istiskivanjem gnoja iz neuralgičnih društvenih točaka Sofi Oksanen nastavlja baviti i u posljednjem na hrvatskom tržištu, u prijevodu Kristine Špehar-Vuković i izdanju spomenutog nakladnika, objavljenu romanu Pseći park, mračnoj slici nijansiranoj ukrajinskom i finskom stvarnošću naratorice Olenke, u čijoj svakodnevici pseći park predstavlja prostor eskapizma, prozor u svijet kakvim je nekad kročila i život kakav bi u nekoj paralelnoj stvarnosti mogao biti njezin.

Izd. Fraktura, 2022, s finskoga prevela
Kristina Špehar-Vuković

Snatrenja i varljivu sigurnost novog identiteta već na samu početku gustog tkanja romana razbija dolazak druge žene, naizgled nevine promatračice pasa, u čijim upalim očima i obješenoj koži Olenka prepoznaje Dariju, znanicu iz starog života, djevojku kojoj je, spasivši je od bezizlaznosti neimaštine u njihovu rodnom mjestu na istoku Ukrajine, život zagorčala do nepodnošljivosti. I što sad, je li joj se Darija došla osvetiti za davno nanesene nepravde, sadistički se iživljavati nad njezinim posrnućem ili sa zluradim oduševljenjem progoniteljima odati njezino sklonište?

Samo čitatelj nedovoljno upoznat s literaturom Sofi Oksanen dat će se zavarati prvorazinskim čitanjem i zabludom kako pred sobom drži triler, u najboljem slučaju obojen primjesama političkog, lagano štivo za popodnevnu dokolicu. Iako odiše pozivajućom napetošću, Pseći je park mnogo dubljeg zahvata i trajnijeg odjeka, a Darija služi tek kao agens povratka u prošlost, početna postaja tristotinjak stranica duge, jezive reminiscencije.

Odrasla u posljednjem desetljeću Sovjetskog Saveza, Olenka je utjelovljenje traume prvog istočnog migrantskog vala. Naime, za djevojku rođenu i (donekle) stasalu u Estoniji, gdje se, posredovanjem finskih televizijskih kanala, Zapad ipak doima bližim, put u Ukrajinu znači napuštanje svega poznatog prije nego povratak u „domovinu“, jedva joj poznatu zemlju. Nastaje tako i prvi lom između djeteta i roditelja, što Sofi Oksanen zorno predočuje i u romanu pa djevojčinu tjeskobu suprotstavlja očevoj ustreptaloj želji za brzim uspjehom i nerazumnom optimizmu zbog povratka u zemlju koja, pokazat će se, i nije ono što su očekivali.

Osim identitetske razine i pitanja o (ne)pripadnosti, ubrzo se javljaju prvorazinski, životni problemi, otac zanesen mogućnošću okorištavanja ulogom u koruptivnom lancu uskoro biva skraćen za glavu, a djevojka se, nakon kratke i neuspjele manekenske karijere na zapadnom tržištu, nađe na najboljem putu da i sama postane Natašom; obilazeći agencije za pronalazak ženika i slične sumnjive „pothvate“, nailazi na onu za trgovinu jajnim stanicama. Tada se, zapravo, otvara prava problematika romana, tema gotovo u potpunosti nepoznata na zatvaranju očiju sklonu Zapadu – u posttranzicijskoj Ukrajini djeluju, ne sasvim tajno, agencije i klinike za plodnost u kojima parovi sa Zapada traže sreću u lovu na biološko dijete. Ne bi li im omogućile stvaranje što vjernije kopije njih samih, agencije posjeduju kataloge potencijalnih donatorica čija se vrijednost određuje na temelju izgleda, kognitivnih vještina, stupnja obrazovanja, ali i obiteljske povijesti bolesti. Nije, naravno, riječ o legalnom poslu, ali agencija funkcionira poput države u malom, korumpirana od vrha, mrežu širi do onih na samu dnu. I svi su njome uhvaćeni. Izlaza gotovo i nema. Osim u bijegu.

Stoga Pseći park i ne valja čitati kao osobnu pripovijest usmjerenu na pojedinačnu sudbinu, već radije na društvenu studiju koja iz osobnog izvire. Autorici je važno bilo prikazati društvenu korumpiranost sa sama dna, na svakodnevnoj razini, od koje se najčešće odvraća pogled i razlike unutar dvaju geografski tako bliskih društava. U tom je smislu i simbolika parka za pse veoma važna – dok u Finskoj i psi imaju prostor za igru, u (poglavito istočnoj) Ukrajini djeci je ostavljen tek prostor za rad. Dok jedni žive, drugi preživljavaju. U tom je smislu zanimljiva i zapadnjačka usmjerenost na predstavljanje Sofi Oksanen „novim Dickensom“ ili „istočnom verzijom Margaret Atwood,“ a njezinog djela „distopijskim romanom.“ U njemu nema nestvarnog, ono je tek romansirani prikaz svakodnevnoga pakla o kojem, s prostorne udaljenosti, ne želimo znati pa se „distopijom“ koristimo kao štitom. No, iako se etiketiranju opire, Pseći park nije ni roman spekulativne ili distopijske fikcije ni napeti krimić. Ako išta, zvučna je to pljuska inertnom Zapadu i poziv na hitno otrežnjenje.